‘Ja sam mlada, zaposlena žena, ali od kolega sam krila jednu veliku tajnu’

Kopala sam dugo po kesi za đubre, i napokon našla stari sako i suknju. ‘Ovo će morati da funkcioniše’ pomislila sam, sama za sebe. Spremala sam se za prvi dan na svom novom poslu. Ipak, za razliku od ostalih kolega, ja nisam mogla da priuštim novu odjeću za posao.

Bi Orsini (25) iz Sidneja, podjelila je sa čitaocima portala “It’s Life” svoju potresnu priču o beskućništvu.

“Vidite, iako nisam spavala u parku na klupici, niti sam prosila, bila sam beskućnica. Pored toga, bila sam i vrlo odlučna da to sakrijem. Prije samo mjesec dana nisam ni sanjala da bih mogla da se nađem u takvoj situaciji. Međutim, kada sam raskinula sa dečkom sa kojim sam se zabavljala tri i po godine, nisam imala gdje da se odsjedim, niti kome da se obratim.

Sa svojih 20 godina, pravila sam neke veoma riskantne poteze. Uspjela sam na nakrckam 10.000 dolara duga, i kao nezaposlena osoba, nisam mogla sebi da priuštim iznajmljivanje stana. Nekako sam se nadala da će se situacija riješiti sama od sebe. Umjesto toga, našla sam se na ulici, sa jednim koferom punim odjeće.

Nemam nikog od porodice u Sidneju, i imala sam sreću da mi je prijateljica dozvolila da spavam kod nje na kauču. Budući da je imala cimere, nisam tamo mogla da ostanem dugo. Poslije par dana, prijatelj me je odvezao u prihvatni centar, koji je vrvio od ljudi.

Jedan volonter mi je prišao, i predstavio mi se. “Zdravo, ja sam Džon”, nasmješio se. Želio je da mi pomogne, ali u tom centru nije bilo mjesta za mene. Dao mi je spisak obližnjih prihvatnih centara, ali ni u jednom nije bilo mjesta! Paničila sam pri samoj pomisli da ću noć provesti na ulici.

Imala sam sreće i Džon mi je rekao da noć mogu da provedem u prihvatilištu za žene. Sljedećeg jutra probudila sam se rješena da šaljem molbe za posao. Imala sam iskustva u računovodstvu, i radila sam u banci i agenciji za nekretnine. Ipak, i pored toga, nemoguća misija mi je bila da odmaknem dalje od telefonskog poziva.

Prošle su četiri nedelje, i počela sam da gubim nadu. Međutim, onda sam dobila telefonski poziv od advokatske kancelarije iz Sidneja. Željeli su da dođem na razgovor, i bila sam van sebe od uzbuđenja. Uspjela sam i da u sobi u prihvatiloštu pronađem odjeću koju mogu da obučem za razgovor.

Dok sam ulazila u firmu, riješila sam da ne mogu da im kažem da sam beskućnica – previše sam se toga stidjela. Razgovor je odlično prošao i rekli su mi da sam primljena! Bila sam uzbuđena, ali i nervozna. Šta bi moje kolege pomislile kada bi saznale da živim u prihvatilištu?

Neće biti lako da to sakrijem. Prvog dana sam morala da ispunim podatke za prijavu, i lecnula sam se kada sam vidjela da treba da ostavim svoju adresu stanovanja. Unijela sam kućni broj prihvatilišta u nadi da nikom neće pasti na pamet da istražuje.

Nikada nisam direktno lagala, ali kada bi ljudi pretpostavljali neke stvari, nisam ih ispravljala. U toku dana bila sam zaposleni profesionalac, ali po isteku radnog vremena, odlazila sam u svoj dom – prihvatilište za beskućnike. Uskoro, mogla sam da krenem sa otplatom duga.

Počela sam da se polako vraćam u kolosijek, ali tri mjeseca kasnije morala sam da napustim sklonište. Dok sam se vukla od jednog do drugog prijatelja na dva – tri dana, svakog dana sam išla na posao ne znajući gdje ću spavati večeras.

Ponovo mi je Vojska spasa pritekla u pomoć, i pronašli su mi jednu stambenu jedinicu koju je djelimično pokrivala država. Ostatak sam plaćala ja, i tako je 30 odsto mojih prihoda išlo za stanarinu. Tako sam naučila da raspolažem novcem i plaćam račune.

Zatim sam se prijavila na devetomjesečni program pod imenom “Šampion”, koji se angažovaio u nastojanjima da okonča beskućništvo kod mladih ljudi. Tada sam upoznala i razgovarala sa mnogo mladih koji su u istoj situaciji kao i ja.

Po prvi put, mogla sam da sa nekim podijelim svoj teret. Ti mladi ljudi bili su impresionirani time što sam uspjela da zadržim posao, i shvatila sam da im služim kao inspiracija.

Kada se program završio, prijavila sam se za posao u Vojsci spasa kao konsultant, i dobila sam ga. Ipak, prije nego što sam definitivno otišla sa starog posla, priznala sam kolegama da sam bila beskućnica. Uprkos mom strahu, to su prihvatili pozitivno i bili su impresionirani mojom snagom.

Danas, tri godine kasnije, s ponosom mogu da kažem da iznajmljujem stan koji dijelim sa svojim dečkom Metom (30). Više se ne stidim svoje prošlosti, i o njoj govorim kad god mi se pruži prilika. Ne morate da živite na ulici da biste bili beskućnici. Međutim, šta god da vam se dogodi, pomoć vam je na dohvat ruke – samo treba da je zatražite”.

Izvor: dnevno.rs