ŽIVOTNA PRIČA HVARANKE KOJU NEKI NE BI PROŽIVJELI NI U TRI ŽIVOTA: Razdvojili je od čovjeka njenog života, on je čekao 53 godine!

Svi ste čuli Olivera kako pjeva “Što to bješe ljubav”. E, pa evo vam mogućeg odgovora, iako je “najljepšu ljubavnu priču” teško odabrati iz jednostavnog razloga što je svaka posebna na svoj način.

Nevjerovatnu životnu priču koju neki ne bi proživjeli u tri života ispričala nam je gospođa Emilija u svojem stanu u Splitu (Hrvatska), koju ste proteklih dana možda primijetili na stranicama “Slobodne” jer je u ime svojeg pokojnog supruga i filantropa Ive predala splitskom KBC-u donaciju dva suvremena UZV uređaja, vrijedna više od 285 hiljada američkih dolara.

“Rođena sam u Argentini 1939. godine, gdje se doselio moj otac Ivan Petrić i gdje je upoznao moju majku Antoniju Tomić. Oni su se tamo zaljubili i vjenčali. Kako nismo u Argentini tada mogli dobro živjeti, jer nije bilo posla, moja porodica se preselila u Čile. Otac je u Santiagu otvorio dva dućana. Još uvijek se sjećam kako smo malim automobilom išli iz Argentine u Čile preko Anda. Moj otac je bio jako pismen čovjek, odgojili su ga svećenici i bio je urednik lista “Borba”, lista hrvatskih iseljenika, a vodio je i kazalište. Volio je pravednost, organizirao je pomoć za domovinu od 1941. do 1945., za vrijeme nacističke okupacije, i želio se jako vratiti u Split i u Hrvatsku, u tadašnju Jugoslaviju, želio je izgraditi socijalizam. Bio je pravi komunist, ali komunist domoljub i uvijek je govorio da on vjeruje u Isusa, jer da je i Isus bio pravi komunist. Moj otac je isticao kako Isus nije imao ništa, a sve je dijelio”, kazuje vitalna gospođa Zaninović.

Kada su se vratili u Jugoslaviju, Emilija je imala 8 i pol godina. I tada je upoznala, kako će se poslije pokazati, ljubav svog života, čovjeka od kojeg nije mogla “pobjeći” ni nakon 53 godine. Upoznala je Ivu Zaninovića.

“Mi smo se znali “oduvik”, od mog dolaska u Jugoslaviju, jer smo bili iz istog mjesta na Hvaru, bili smo iz Veloga Grablja. Naše su se familije znale i prijateljevale su. Kada sam ja malo odrasla, Ivo me znao odvest na ples, a ja sam u njega bila ludo zaljubljena. On je često bio odsutan, išao je na velike skule u Zagreb. I tako me, jednom prilikom, njegova majka, kad sam ja već imala 15-ak godina, u šali pitala bi li se ja udala za njenog Ivu. Ja sam rekla da bih, ali tada sam još bila djevojčica i tko je mogao i predvidjeti daljnji život”, kazuje gospođa Emilija.

Međutim, kako život piše romane, tako je i od Emilijina života napravio roman kojeg se ne bi posramili ni najveći pisci.

“Kad sam navršila 17 godina, Ivo je već imao 30 i uvijek su se oko njega motale lijepe djevojke. Ali, on je htio samo mene ženiti i tako me zaprosio. Bilo je to 31. marta 1956. godine. U to je vrijeme Ive kao inženjer brodogradnje radio u Brodoregistru, prije toga u škveru. Jednom prilikom mi je rekao mi da ne može iskazati sve svoje znanje u Jugoslaviji, jer mu ne daju radit, a htio im je pokazat sve što zna. Nije bio u Partiji iako je bio u NOB-u dvije i pol godine i iako su ga na fakultetu nagovarali da ide u Partiju. Ali on nije htio. Rekao mi je kako će nam biti ljepši život u inozemstvu i tada je odlučio pobjeći iz Jugoslavije. Meni je to bio smak svijeta. Tri sam dana kući “lupala glavom o zid”, jer sam bila uvjerena da ga više nikada neću vidjeti”, kazuje gospođa Emilija.

U septebru 1956. Ivo Zaninović odlazi u Bari u Italiju, pod izlikom da ide na seminar.

“On je već duboko u svojoj duši znao da se neće vratiti u Jugoslaviju, tako je bio odlučio. Za tu njegovu odluku sam znala samo ja, i moj otac. Rekao mi je da ću ja doći za njim kada se on snađe i kada bude zgodno. A budući da sam ja rođenjem bila argentinska državljanka, on je mislio da će meni biti jednostavno izići iz Jugoslavije. Prvo je jedno vrijeme bio u Italiji, a tada je prešao u Francusku gdje je bio tri godine”, kazuje gospođa Emilija.

No, jugoslavenske vlasti nisu htjele Emiliju pustiti iz Jugoslavije jer je kao maloljetnica bila prijavljena na očev jugoslavenski pasoš i za vlasti u tadašnjoj SFRJ ona je bila Jugoslavenka.

I tada, kako to obično i biva, krivnjom drugih počinje “krah” ljubavi između Emilije i Ive.

“Mi smo se redovito dopisivali prvu godinu, dok je Ivo bio u Francuskoj. No, tada su mu 1957. godine neki njemu bliski ljudi javili da sam se ja udala, što je bila laž. Međutim, u tom trenutku ja nisam znala da su mu lagali. Tim činom prestaje naša komunikacija i ja ostajem sama. Otada me otac nije puštao nigdje vani, samo sam mogla otići k rodbini na Hvar. Igrom slučaja, na tim putovanjima iz Splita na Hvar često sam razgovarala sa Željkom Ćosićem koji je bio prijatelj moje prijateljice. Poslije, odnosno 1959. godine, slijedom životnih okolnosti, Željko je postao moj suprug, s kojim sam dobila dvoje djece, ali sam se od njega, zbog njegove teške naravi, rastavila, samo nakon godinu i pol dana braka. Ostala sam sama s kćerkicom Karmen i bila sam trudna, nosila sam svog sina Ivana. I tako sam sljedećih 20 godina živjela sama sa svojom djecom”, priča sagovornica.

Nisu to bile lagane godine, nije imala nikoga, a bila je ustrajna u odluci da odgoji i podigne svoju djecu.

“Kada se moja Karmen udavala za svog supruga, koji je bio pomorac, ja sam upoznala Antu Kukoča Taru, koji je također bio pomorac i kojega je znao cijeli Split. I tada su me dica nagovarala da se udam za Antu jer nisu htjela da ostarim sama”, kazuje gospođa Emilija. I zaista, Emilija i Ante su se i vjenčali 1979. godine.

“Mi smo razumno ušli u brak. Ante je također imao brak iza sebe i dvoje djece. Ja sam njegovu djecu prihvatila kao da su moja, a on je isto tako prihvatio i moju. Bio je puno dobar čovjek, no nažalost preminuo je od karcinoma pluća 2004. godine. Bio mi je lijep život s Antom. I tako sam ja ostala udova”, sjeća se Emilija uspona i padova.

Nakon smrti supruga Ante, Emilija je nastavila živjeti u Splitu, u svojem stanu, i na kraj pameti joj, priznaje, više nije bio Ivo Zaninović, koji je tada, te 2004. godine, već imao 77 godina.

“No, jedan dan 2008. godine s Hvara me nazvao moj rođak i rekao mi kako je na Hvaru Ivo Zaninović. Ja sam ga pitala koji Ivo, a on mi je rekao: – Tvoj zaručnik! Bila je to prva vijest o njemu, još od 1957. godine. Tada je Ivo već imao 81 godinu. Rođak mi je rekao da me Ivo traži jer da mi ima nešto reći. Ja sam mu rekla da mu da moj broj telefona i da mi se javi. Mislila sam da mi se želi ispričati za sve ono što mi je uradio. I zaista, Ivo ma nazvao, našli smo se na Bačvicama, išli na ručak u Lučicu i dugo smo razgovarali. On me tada čak pozvao da dođem k njemu u SAD, a ja nisam htjela. Bila sam strašno ljuta na njega, što nije došao po mene kada je to trebao”, kazuje gospođa Emilija.

Međutim, Ivo Zaninović, koji se nikada nije ženio, uvjerio je ljubav svog života da ju je tražio, ali da joj to tada njena obitelj nije rekla, odnosno da su joj zatajili njegov dolazak.

“Rekao mi je da me tražio 1967. ili 1968. godine u Vali sv. Ante na Hvaru, gdje je moja obitelj boravila ljeti. I također mi je rekao da ga je moj otac, koji je tada s mojom majkom i mojom djecom bio u Vali sv. Ante, grubo otjerao, vičući da ga ne želi vidjeti. Ja nisam povjerovala u tu priču i nazvala sam tada, te 2008., svoju rodicu na Hvar, ali ona mi je potvrdila tu njegovu priču. Taj dan, kada je Ivo u Valu sv. Ante došao po mene, sa željom da mene i moju djecu vodi u SAD, ja sam bila otišla u Split, jer sam morala raditi. Tako da se nismo sreli, mimoišli smo se. U tom momentu, kada mi je to ispričao i kada sam vidjela da mi ne laže, znala sam da me još uvijek voli”, s iskrom u oku će sagovornica.

I tako je na neki način dovedena pred gotov čin.

“Što ću sada uraditi? Stalno mi se to pitanje motalo po glavi. I tada sam odlučila da moram sve reći svojoj djeci i djeci od moga pokojnog supruga Ante Kukoča. I tako smo se skupili, ja sam im ispričala svoju životnu priču, koju sada i vama pričam, i oni su mi dali odobrenje za put u SAD. Sjećam se, kao sada, da smo svi plakali za stolom kod kuće. Tako sam otišla u Zürich k Ivi, jer je on bio u Švicarskoj, imao je nekog posla. Nakon toga smo zajedno otputovali u Pariz, gdje smo dočekali Božić 2008., i iz Pariza odlazimo u SAD. Ja u SAD-u ostajem dva mjeseca i vraćam se u Split i nakon par mjeseci i Ivo dolazi za mnom. Tako smo živjeli na relaciji SAD-Hrvatska i prilikom vraćanja u SAD te 2009. smo se i vjenčali u San Diegu. Ali, nažalost, naša je sreća bila kratkog vijeka jer je Ivo obolio. Prve dane Amerike te godine proveli smo mnogo vremena po bolnicama i tamo su Ivi 2010. dijagnosticirali rak debelog crijeva. No, nevolji tu nije bio kraj jer je od mnogih lijekova koje je uzimao tijekom godina (za srce, za tlak…) i zbog neuredne prehrane kao i zbog puno posla, obolio i od ciroze jetre. I tako je bolovao vrlo često, sve do 21. travnja 2015., kada je preminuo u KBC-u Split. Ja sam mu ovdje u našem stanu u Splitu bila napravila pravu bolnicu. Imao je sve potrebno. O njemu su brigu vodile medicinske setre, najviše sestra Ivona, a dolazio mu je i prof. dr. Izet Hozo… Bio je puno dobar čovjek, pun života, pravi optimist i mislio je da će živjeti sto godina. Pokopan je u Velom Grablju, jer je to bila njegova želja, da bude pokopan uz svoju majku uz koju je bio jako vezan i kojoj je dao zavjet da će samo mene oženiti. Sve je radio po zavjetima, a vidjet ćete i zašto”, kazuje gospođa Emilija.

Naime, majka je Ivu Zaninovića zavjetovala, prije negoli je on otišao u inozemstvo.

“Rekla mu je: “Ti si najpametniji od moje dice, a ja te zavjetujem da uvik u životu budeš potpora braći i sestrama.” I moj Ivo je tako i živio. Bio je vrlo skroman, nije puno vodio računa o sebi, a pomagao je svima, kome je to trebalo…

Eto, to vam je štorija o mom životu i o ljubavi mog života. Život je čudan, ponekad vrlo okrutan i treba se znati nositi s njime. Ja sam uvijek živjela časno i uvijek sam vodila brigu o svojoj djeci. Bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka, ali sam ih sve proživjela stojeći čvrsto na nogama i uvijek uzdignuta čela. Pri kraju života sam se udala za čovjeka za kojega sam bila vjerena kao djevojčica i možda je samo to trebalo da se dogodi, pa da se nekako zaokruži cijeli moj život”, poentirat će gospođa Emilija ovu priču, koja istodobno bodri i steže srce, piše “Slobodna Dalmacija“…

Tuga za Karmen

Da gospođu Emiliju život nije mazio najbolje pokazuje i tragična smrt njene kćerke Karmen, koja je 1992. godine poginula u ratnom Sarajevu.

“Bila je članica tzv. Patriotske lige u Sarajevu u kojoj su bili Hrvati, Muslimani i Srbi, ljudi koji su voljeli Sarajevo i koji su ga branili od srpskih agresora. Kao njihova članica bila je zarobljena od strane Srba i odvedena na Pale, gdje je u zarobljeništvu bila 20 dana. Nakon 20 dana, nju i njene zarobljene suborce Srbi su razmijenili za neke Karadžiću važne osobe. Po povratku s Pala u Sarajevo, otišli su na sastanak s Alijom Izetbegovićem i trebali su ići u neki proboj. No, prilikom povratka s tog sastanka na njihov automobil je bio izveden napad. Vozač je odmah preminuo, a ona je prevezena u bolnicu Koševo, gdje je nakon 20-ak dana borbe za život i preminula od embolije pluća. Bila je pokopana ispod bolnice Koševo, no ja sam uskoro otišla u Sarajevo, tijelo moje Karmen je ekshumirano i preneseno na Lovrinac”, suznih očiju priča Emilija Zaninović.

Izvor: slobodnadalmacija