Pismo dječaka koje OTVARA OČI: “Šta biste poručili odraslima o svijetu u kojem živimo”
Učenik 8. razreda jedna Osnovne škole u Tuzli, na temu “Šta biste poručili odraslima o svijetu u kojem živimo” napisao je sastav koji bi svako od nas trebao da pročita.
Sastav je objavila njegova nastavnica a isti prenosimo u cijelosti:
Svijet u kojem živimo donedavno je bio bezbrižan i lijep. To tek sada shvatam kada zatvoren u kući, u svojoj sobi, posmatram tek ponekog prolaznika koji žurno bježi kući, misleći da je tamo siguran. Velika zabluda…
Do prije desetak dana bili smo bezbjedni, ako ne vani, onda sigurno u svom toplom domu. Nismo to cijenili, ni ja, ni moji vršnjaci, a pogotovo ne odrasli. Žurili su, uvijek su žurili.
Pitao sam se čemu tolika žurba. Zarađivali su, a onda taj isti novac trošili na stvari kojima bi impresionirali osobe koje su im bile niko i ništa u životu. Nije bilo vremena za gubljenje. Tako su, bar moji roditelji, nazivali odlaske u prirodu, na izlete i sva naša zajednička druženja. Nije bilo vremena za gubljenje…
Šta su radili? Gdje su žurili? Šta se desilo, pa smo odjednom zatvoreni u kuće? Gdje su odrasli? Je li neko mogao pretpostaviti šta će nam se desiti? Postali smo zatvorenici sopstvenog doma, te divne oaze iz koje smo nekada bježali. Bježali, ne u prirodu, ne na zajedničke izlete, nego svako na svoju stranu. Svako je imao neki svoj put, neku svoju obavezu i svako je nešto morao…
Sadašnjost nisam zamišljao ovako. Do prije nekoliko dana i sam sam ličio na svoje roditelje. Žurio sam u školu, iz škole na trening, sa treninga na privatne časove i tek nakon toga sam smoren dolazio kući. Prihvatao sam način života odraslih i ne shvatajući to. Zašto sam to radio, ni sam ne znam. Možda zato što sam od rođenja živio u žurbi, u rokovima, u obavezama. Dijete, a odrasla osoba.
Ovako zatvoren u kući, jer ne smijem nigdje izlaziti, često se sjetim moga djeda. Zvao me često, skoro svaki dan. Uvijek je imao neki novi prijedlog gdje bismo mogli ići. Ja, uglavnom, nisam imao vremena. Imao sam neke druge obaveze. Sada ni moj djed ne može izlaziti, zarobljen je u kući baš kao i ja. Niko nas nije pitao da li želimo biti u kući ili ne. Takva je naredba, tako se, nažalost, mora. Da sam malo manje ličio na svoje roditelje, možda bih imao vremena da bar s djedom uživam u zajedničkim šetnjama, dugim pričama i njegovim pošalicama. Sada se gledamo preko ekrana i beskrajno mi nedostaje njegovo prisustvo.
Nedostaje mi i druženje sa mojim prijateljima. Nedostaje mi fudbal, odlazak po hljeb… Kuda li sam toliko žurio? Dijete sam, nisam još odrastao. Zašto mi je nametnuta tolika žurba? Zašto nisam uživao u sitnicama? Zašto sam postao dijete u odijelu odraslog čovjeka?
Sada smo svi tu. Zatvoreni, zarobljeni, upućeni jedni na druge. Zabrinuti roditelji često tiho razgovaraju, ne želeći da sestra i ja čujemo o čemu govore.
Nema žurbe, nema rokova, nema ništa što se mora uraditi do sutra. Moramo samo kupiti hranu, jer sve drugo je nebitno. Moramo samo ostati zdravi sljedeći i svaki naredni dan.
Moramo se voljeti i paziti, razgovarati jedni s drugima jer to nam je jedino ostalo. Pa se sada , više nego ikada pitam, što nam je trebao jedan virus da nas uspori, pokaže šta je zaista bitno u životu. Usporite dragi roditelji! Djeca vas mole.
T.J.
