Ispovijest nesretne žene: Svekar me je mjesecima primoravao na seks, a onda ga je stigla zaslužena kazna
Ušao je u moju spavaću sobu i legao pored mene. Uhvatio me je sa obje ruke i privukao k sebi. Opirala sam se koliko sam imala snage. “Šta to radiš, Milane”, pitala sam svekra. Nije se obazirao na moja pitanja i molbe da prestane, nastavio je grubo da me pritiska…
U drugoj sobi je spavao moj osmogodišnji sin. Samo jedna misao mi je bila u glavi: da on ne vidi ovu užasnu scenu. Ne znam koliko je vremena prošlo, prije nego što se agonija završila. Ejakulirao je u meni. Osjećala sam se bjedno, poniženo, bez integriteta. Napustio je sobu na isti način na koji je ušao – bez glasa.
To je bilo prije sedam godina. Od tada me je svekar Milan silovao dvadesetak puta. Uvijek kad bi moj suprug Zoran otputovao u Irak gdje je radio kao građevuinski inžinjer, znala sam šta me čeka. Poslije prvog silovanja nisam htjela da ćutim. Sve zam ispričala suprugu, iako sam znala da ima zategnut odnos sa ocem. Molila sam ga da se iselimo iz porodične kuće. Ta noć je bila paklena. Svekar se kleo da me nije pogledao. U jednom trenutku je počeo da plače. Iako je tvrdio da mi vjeruje, Zoran je u jednom trenutku rekao: “Njegova riječ protiv tvoje”. Povukla sam se, zatvorila u sebe i posvetila sinu i poslu profesorke u srednjoj školi.
Osjećala sam svekrove poglede po tijelu još od vremena kad smo Zoran i ja počeli da se zabavljamo. Bio je bahat čovjek, prije nego što se penzionisao radio je u Službi državne bezbjednosti, mislio je da sve može i da je najpametniji. Nikad mi nije bio simpatičan. Od kad je preminula svekrva, postao je još agresivniji. Stalno se svađao. Kako smo Zoran, sin i ja živjeli na spratu velike kuće, a svekar u prizemlju, rijetko smo se viđali.
Sljedeći Zoranov odlazak označio je početak košmara. Svekar me za tri mjeseca, koliko je suprug bio u Iraku, silovao sedam puta, Bio je sve grublji. Toliko se osilio da mi je razvaljivao vrata od sobe koja sam počela zaključavati. Jednu noć mi je udario nekoliko šamara cereći mi se u lice. “Znao sam da voliš grubo”, rekao mi je.
Našla sam se, činilo mi se, u bezizlaznoj situaciji. Svaki put kad sam se vraćala s posla kući osjećala sam strah od onoga što me čeka. Morala sam da reagujem. Spakovala sam se i sa sinom otišla kod najbolje prijateljice. Računala sam da ću sa Zoranom kad se vrati iz Iraka izjamiti stan. Međutim, ništa nije bilo onako kako sam očekivala. Suprug mi nije pružio podršku. Osjećala sam se izdano, napušteno. On je nastavio da živi s ocem koji me je silovao. I tu nije kraj mukama. Kad sam podnijela tužbu protiv svekra, shvatila sam da od toga nema ništa. Da sam odmah poslije napastvovanja otišla u Urgentni centar, dobila bih medicinsku dokumentaciju, a policija bi po službenoj dužnosti protiv silovatelja podnijela krivičnu tužbu.
U međuvremenu, iako sam svjesna da je ružno ovo što pišem ali radim onako kako osjećam, svekra je stigla zaslužena kazna – doživio je moždani udar poslije kojeg je postao nepokretan.
Pokušavam da zaboravim pakao koji sam doživjela. U tom cilju sam podnijela zahtjev za razvod. Zoran nije bio iznenađen. Sa sinom pokušavam da izgradim novi svijet u kojem neće biti mjesta za nasilje i nerazumijevanje.
Izvor: nadlanu.com
