Rođen sam 1969, u mirnom dijelu Beograda. Moje djetinjstvo bi vjerovatno bilo kao i svako drugo, da nas nije majka napustila prije moje druge godine i otišla u Italiju da radi.

djecak1

Kasnije su mi rođaci ispričali da se to desilo bukvalno preko noći, samo se spakovala i otišla, ostavivši jedan kaput i spavaćicu. Još ih čuvam. Rijetko se javljala dopisnicom, ponekad bi po nekome poslala paket sa osnovnim potrepštinama, kao da smo socijalni slučajevi. Sreli smo se nekoliko puta tokom 44 godine od njenog odlaska, imam još polubrata i sestru, upoznao sam ih, ali mi smo, jednostavno, stranci. I tu se priča završava.

Otac je bio sve ono kako zamišljate saobraćajnog inženjera sedamdesetih. Ozbiljan, odmjeren, zamišljenog pogleda iza debelih stakala. Ne pamtim da je ikada obukao drugu boju osim svih nijansi braon. Kristalno jasno se sjećam dana kada mi je saopštio da ćemo primiti podstanara. “Imamo sobu viška, a ja ne mogu sam da vodim računa o ovolikom stanu”, rekao je i to je bio amin. Nije bilo bitno šta mislim o tome.

Iskreno, pribojavao sam se ko će doći da živi sa nama, da li neka učenica na zanatu, studentkinja, ili neka razvedena? Šta ako dovede svoju djecu i oni me istjeraju? Ništa od toga se nije desilo. Došao je čovjek, nešto stariji od mog oca. Da živi u Beogradu i predaje OTO (opštetehničko obrazovanje, prim.aut). Rekao mi je da su ga đaci iz njegovog grada zvali Uča, pa mogu i ja.

Mogu reći da su to bila dobra vremena. Otac je, zbog prirode posla, često putovao, a ja sam ostajao sa Učom. Svakog jutra prije nego što krene u školu pravio nam je doručak, pomagao oko matematike i geometrije, a ljeti bi me vodio na pecanje. On i otac bi igrali šah satima, i to su bili rijetki trenuci da ga vidim bezbrižnog kao dijete.

Loading...

Početkom osamdesetih čuo sam tu riječ i šta znači. I odmah mi je bilo jasno. A znam da su i oni osjetili da znam. Tu je došlo do blage distance, kao da im je bilo nezgodno, međutim, i dalje su obojica prema meni bili besprijekorni. Kad su me prvi put donijeli drogiranog kući, Uča je bio taj koji mi je objasnio da nisu strašne posljedice drogiranja koliko jedan propao potencijal. To je ujedno bio i posljednji put.

Devedesete sam proveo preko i vratio pred bombardovanje. Uča je uveliko bio u penziji, dok je otac zbog narušenog zdravlja povremeno radio za biro. Umrli su, prvo otac pa on, u posljednjih 10 godina. Jedino svedočanstvo o njihovoj vezi je razglednica koju mu je otac poslao obrativši mu se sa “Moj Ti”.

A kako je to uticalo na mene? Evo me živog, zdravog i srećno oženjenog. Supruzi sam na početku veze rekao iz kakve PORODICE dolazim, i ona nije imala nikakav problem sa tim. Gajimo naše dvoje djece onako kako su nas gajili: uz puno razumjevanja, pažnje i edukovanja. Nisam ni poremećen, ni ostrašćen, niti mrzim majku – znam da je i ona znala, a u tom vremenu za nju jedino rješenje bilo je da ode daleko.

I to je moja jedina poruka svima vama koji lamentirate “u šta će izrasti to jadno dete”. U čoveka, ako ga odgajaju kvalitetni ljudi.

Izvor: nadlanu.com