Liječili su me najpoznatiji američki endokrinolozi, a od inzulina me spasio Krnjićev prirodni sirup!
Onda je jednog dana moja supruga Ana, inače Sarajka, predložila da mi kupi nekakav prirodni sirup iz Bosne, iz Konjica. Ona je inače google manijak, pronašla je negdje Mirsada Krnjića i iskustva drugih sa njegovim sirupom. Međutim, ja koji poznajem najveća imena iz medicine u svijetu, čak i neke nobelovce, samo sam odmahivao rukom. Kakav sirup, kakve gluposti. Bio sam pravi nevjerni toma – danas se smije Mišo!
Mišo Vučković, inžinjer kibernetike iz Beograda, ispričao nam je nevjerovatno iskustvo koje ima sa Mirsadom Krnjićem i njegovim sirupom koji pomaže kod dijabetesa. Mišo je fasciniran, još uvijek ni sam ne može da vjeruje kako se sve odvijalo. Kaže, pomalo mu je i smiješno. Obišao je najpoznatije svjetske endokrinologe, koristio najskuplje dostupne lijekove, ali povišeni šećer nije mogao držati pod kontrolom.
– I onda lijek nađem u Konjicu, kod nekog Krnjića. Zar to vama nije malo čudno i smiješno – pita se Mišo, vidno raspoložen za razgovor i svjedočenje o tome kako se Konjičkim sirupom spasio od inzulina.
Rano penzionisanje
Svoj radni vijek proveo je u Americi. Iako po zanimanju inžinjer kibernetike, ipak se još prije dvadesetak godina upustio u menadžerkse vode. Napravio je izuzetnu karijeru. Godinama je bio na funkciji tehničkog direktora najpoznatijih američkih bolnica.
Zadnje radno mjesto bilo je u bolnici u Šarlotu.
– Možete zamisliti kakve sam samo veze imao svuda po svijetu kada je medicina u pitanju. Poznajem šefa svih endokrinologa u Americi, čak i on je govorio da se neću moći spasiti od inzulina. Koliko sam samo prestižnih klinika obišao, i sve ovo zvuči nevjerovatno. Kome god pričam, vidim blijedo me gledaju. Ali, bio sam i ja nekada nevjerni „toma” – kaže Mišo.
Njegovi zdravstveni problemi počeli su prije osam godina. Na redovnom sistematskom pregledu, otrkiven mu je izuzetno povišen šećer.
– Rezultati su bili katastrofalni. Vrijednosti su bile oko 17 jedinica. U početku sam ga pokušavao regulisati standardnim lijekovima, ali rezulati su uvijek bili isti. Kako ne bih počeo koristiti inzulin, želio sam pokušati sa raznim lijekovima. Tako sam počeo da koristim i viktozu. Riječ je o lijeku, koji prema tvrdnjama liječnika, uspješno mijenja inzulin – kaže naš sagovornik.
Sa viktozom šećer je uspio spustiti na 12 jedinica, ali i to je bilo isuviše rizično i opasno. Doktori su smatrali kako će se šećer uspjeti smiriti, ali nije išlo po njihovim željama.
– Viktoza je i izuzetno skup lijek. Košta 400 dolara za terapiju od sedam dana – pokušava Mišo dočarati na šta je sve bio spreman kako bi stabilizirao vrijednosti šećera.
U međuvremenu je preživio i dva infarkta i moždani udar. To ga dodatno poljuljalo. Na nagovor prijatelja, otišao je i na komisiju za prijevremenu penziju.
– Iako je njihov zakon po tom pitanju jako strog, nisam imao problema oko penzionisanja. Naprotiv, svi su tvrdili kako su i dijabetes ali i ostali zdravstveni problemi uzrokovani zbog stresa. Obnašao sam izuzetno odgovorne funkcije pa je stres bio neminovnost – kaže Mišo.
Nevjerni toma
Krajem februara prošle godine se vratio za Beograd. Njegova potraga za lijekom nije stala. Zbog utjecaja i poštovanja koje uživa od medicinske struke, nije mu bio problem da ga pregledaju i liječe najeminentniji doktori u Srbiji.
– „Mlatio” sam se sa doktorima i na privatnim klinikama jedno šest-sedam mjeseci, promijenio kompletne lijekove, ali šećer se ispod 12 nije spuštao. Doktori su bili kategorični, ukoliko šećer u narednih nekoliko mjeseci ne spustim do 7, ne gine mi inzulin – kaže Mišo koji se grčevito odlučio suprotstaviti upotrebi inzulina.
Objašnjava kako je već počeo da osjeća trnce na nožnim prstima, „magla” mu se navlačila na oči, bio je svjestan da mu dijabetes razara organizam.
– Onda je jednog dana moja supruga Ana, inače Sarajka, predložila da mi kupi nekakav prirodni sirup iz Bosne, iz Konjica. Ona je inače google manijak, pronašla je negdje Mirsada Krnjića i iskustva drugih sa njegovim sirupom. Međutim, ja koji poznajem najveća imena iz medicine u svijetu, čak i neke nobelovce, samo sam odmahivao rukom. Kakav sirup, kakve gluposti. Bio sam pravi nevjerni toma – danas se smije Mišo.
Međutim, njegova supruga nije odustajala od nagovaranja.
– Vidiš li da je i Josip Pejković pohvalno govorio o ovome sirupu. Ne bi se valjda on blamirao – bila je Anina rečenica zbog koje je Mišo ipak pristao da poruče „prirodni inzulin” iz Konjica.
– Kada sam malo bolje razmislio, nisam imao šta da izgubim. Spram lijekova koje sam plaćao, ovo mi je došla kao sitnica. Samo sam molio Boga da mi ne bude gore. Pio sam sirup, ali nisam primjećivao neke pomake. Ali, nakon 17 dana terapije, kada sam ujutro provjerio vrijednost šećera i vidio da iznosi 6,3 jedinica, bio sam zbunjen. Mislio sam da je aparat pokvaren, lupao sam ga, ali on je pokazivao iisto. Potom sam brzo otišao kupiti drugi. Međutim, i na drugom je pokazivalo isto. Mogao sam da zaplačem od sreće – govori Mišo dok mu se steže glas.
Počeo je da razmišlja šta se desilo. Ništa u ishrani nije promijenio. Da li je moguće da je sirup tako dobro djelovao?
– Pozvao sam Mirsada i van sebe od sreće govorio “pa ovo radi čovječe”. Mirsad se samo nasmijao i rekao da će stanje biti još i bolje. Nedugo nakon toga šećer mi se bio spustio na 3,9 jedinica. Bože, pa upast ću u hipoglikemiju. Morao sam brzo pojesti jedan komadić crne čokolade – sretan je naš saagovornik.
Prije toga, Mišo nikada nije bio ni blizu normalnih vrijednosti. Osam godina je komunicirao sa najeminentnijim stručnjacima, a lijek je našao u Konjicu kod Mirsada Krnjića.
– Doktorica kod koje idem na preglede je nepovjerljiva. Pita šta da ona uradi sa svojom diplomom jer ovo je nemoguće. Nisam zna šta da kažem. Ovo je veliki uspjeh i neko iz farmaceutske industrije bi nas mogao “ubiti” zbog ovoga. Ali, briga me. Ja sada sve ljude koji imaju sličan problem šaljem u Konjic. Kunem se u Mirsada i jedva čekam da ga upoznam. Doći ću sa dva janjeta na ramenima, ako treba pozlatit ću tog čovjeka koji je uspio nemoguće. Na jedan tako smiješan način sam došao do lijeka. Sada “udaram” i po torti.
Priznam, skoči ćešer tada na osam jedinica, ali se nakon četiri-pet sati ponovo vrati u normalne granice. Šta da vam dalje pričam, još i sam ne mogu da vjerujem – bio je presretan naš sagovornik.
Na kraju poručuje i svima onima koji ne vjeruju u njegovu priču, da ga lično posjete i da im dokumentuje svoj slučaj nalazima i rezultatima. Svi koji imaju doatna pitanja, mogu ga kontaktirati na e-mail: anariviera88@hotmail.com
Izvor: aura
