U trenutku kad je pandemija koronavirusa onemogućila normalan odlazak u školu, nastava na daljinu pokazala se idealnom u ovoj nepredviđenoj situaciji. No, da i nije sve tako idealno i da je online nastava daleko drukčija od one koju su očekivali učenici, smatra srednjoškolka Lea.

prazna-ucionica-pixabay

Ona smatra kako su profesori koji se trude u manjini i da učenici dobar dio dana provode rješavajući zadatke koje im nikada nitko nije objasnio. Lea se u pismu zapitala, ako se obrazovanje svelo samo na to, jesu li profesori uopće potrebni.

Pismo objavljeno na Srednja.hr objavljujemo u cijelosti.

“Jedna od najčešćih tema ovih dana, a da nije korona, jest online škola. Inspirirana pismima nekih vaših čitatelja, odlučila sam i sama podijeliti svoje mišljenje.

Situacija u kojoj se nalazimo nikome nije laka i svi se snalazimo kako znamo. Zato bih prvenstveno htjela zahvaliti svim profesorima čiji se trud i podučavanje osim u fizičkim školama očituju i u virtualnima. Svaka pohvala i samo tako nastavite!

Loading...

Međutim, bojim se da su takvi profesori u manjini. Online škola na početku je zvučala odlično. Svi smo mi učenici vjerovali da će to izgledati ovako nekako – ustaneš se kad ti odgovara i baviš se nekim svojim zanimacijama (moji prijatelji, također maturanti, radovali su se zajedno sa mnom što ćemo imati više vremena učiti za maturu), a onda odeš na Teams i riješiš što imaš. Pa, malo smo se prevarili. Iznenađujuće, ali online škola nekako oduzima više vremena nego fizička. Zadatci koje dobijemo često se ne daju riješiti u vremenu od 45 minuta (koliko traje redovan školski sat), već oduzmu mnogo više.

Glavni je problem što u većini slučajeva nisu prisutna objašnjenja, već najčešće samo prezentacija (koju u nekim slučajevima nije napravio profesor, nego izdavačka kuća udžbenika) i uputa “riješite i pošaljite”. A prezentacija, naravno, sadrži potpuno novo gradivo čije shvaćanje mnogima oduzima puno vremena, pogotovo ako je riječ o matematici, fizici, kemiji…

Najlakše je poslati hrpu zadataka koji tobože služe za savladavanje novog materijala (tako se to stručno kaže), ali u biti je cilj da učenici sve sami obrade, a profesor kroz poslane odgovore dobije dokaz da je odradio svoj posao. Je li profesorski posao uistinu samo slanje zadataka i davanje ocjena, kao što to u većini slučajeva ispada ne samo u virtualnoj, već i u realnoj školi? Ako se obrazovanje svelo samo na to, jesu li nam profesori uopće potrebni? Opravdanost štrajka upitna je za mnoge profesore, ali neću sada ulaziti u to.

Voljela bih da se online škola prestane shvaćati kao fizička jer ona to nije. Drugačija situacija zahtijeva drugačiji pristup, a u ovom bi se slučaju trebao napraviti odmak od klasičnog načina podučavanja. Manje zadataka, više objašnjenja i više solidarnosti. U slučaju maturanata, više brige oko mature umjesto inzistiranja na detaljnom učenju deset do petnaest predmeta.

Hvala i svima želim brz završetak karantene!” stoji u otvorenom pismu srednjoškolke.

Izvor: vecernji.hr