Ispovijest Roma: ‘Za mnoge sam kriminalac iako studiram na Oxfordu’
Politička represija je čin državnih institucija koje koriste položaj moći i zakone da kontroliraju manjinski narod, a to često rezultira sprečavanjem te manjine da sudjeluje u ekonomskom i političkom životu, izričit je Ignac
Suživot Hrvata i Roma u Međimurju na velikoj je kušnji i ispitu. Sve češće se o njemu izvještava u crnim, umjesto u društvenim, sportskim, kulturnim kronikama. Unatrag dvadesetak godina pisalo se o prosvjedima protiv miješanih razreda Hrvata i Roma u školama, tužbama protiv segregacije na Europskom sudu za ljudska prava, o prosvjedima zbog krađa usjeva na poljima, o anketama o osjećajima nesigurnosti u selima s većinskim stanovništvom koja okružuju ona s manjinskim, o peticijama, dopisima Vladi i ministarstvima…
Sve je kulminiralo prošlog ljeta kad je usred Čakovca održan prosvjedni skup “Želim normalan život”, valjda najveći u tom kraju od Narodne skupštine na kojoj je 1919. izglasano odcjepljenje Međimurja od Mađarske. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ubrzo nakon prosvjeda poslao je dvadesetak policajaca kao pojačanje PU međimurskoj, no krađe, narušavanje javnog reda i mira, pa i ubojstva, i dalje remete odnose između većinskog i manjinskog stanovništva. Prošli tjedan ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Vesna Bedeković dogovorila je sa županom Matijom Posavcem i Centrom za socijalnu skrb mjere kojima bi se trebalo poboljšati stanje na terenu gdje se osjeća nepovjerenje u sustav.
Hoće li kadrovska pojačanja među socijalnim radnicima, stroža kontrola trošenja zajamčene minimalne naknade kako bi se izbjeglo trošenje tog novca na alkohol i kocku, praćenje redovitosti pohađanja obvezne osnovne škole i kažnjavanje roditelja koji djecu ne šalju na nastavu, javni radovi za radno sposobne primatelje socijalne pomoći i drugi koraci donijeti rezultate, trebalo bi se, vjeruje ministrica, vidjeti već za nekoliko mjeseci. Kako ubrzati integraciju romskog stanovništva koje u Međimurju živi u 12 izdvojenih, neki kažu getoiziranih, naselja s oko 10.000 stanovnika? Je li integracija uopće moguća?
Zarobljeni siromasi
Benjamin Ignac (28), mladi znanstvenik koji studira javnu politiku na Oxfordu, kamo je stigao kao stipendist Blavatnik School of Government, cijelo je djetinjstvo proveo u međimurskom romskom naselju Orehovici. Nakon sjajnih rezultata u Gimnaziji Josipa Slavenskog u Čakovcu, školovanje je nastavio u inozemstvu, među ostalim i na United World Collegeu u Norveškoj, a diplomirao je 2016. u Oklahomi, u SAD-u, radio na NASA-inu projektu, a nakon povratka u Europu zaposlio se u Europskom centru za prava Roma u Budimpešti. Smatra da mjere koje se predlažu kao rješenja problema u Međimurju – nisu dobre. Kažnjavanje zbog ulaska na privatni posjed radi krađe kao kaznenog djela stavlja fokus, smatra, na kažnjavanje Roma, umjesto na rehabilitacijske ili preventivne metode sprečavanja kriminala ili na rješavanje problema siromaštva i socijalne isključenosti kao temeljnih uzroka kriminala. Obvezni javni radovi za opće dobro za primatelje zajamčene minimalne naknade, prema njegovu mišljenju, degradirajuća su mjera koja ne pomaže u rješavanju siromaštva Roma.
– Javni rad zarobljava siromašne ljude u zoni preživljavanja, sa slabim šansama povećanja zapošljivosti ili izlaska iz siromaštva – kaže. Stroža kontrola namjenskog trošenja socijalne pomoći, ističe, paternalistički je način teroriziranja ljudi koji su u potrebi te stvara nepovjerenje i revolt prema institucijama koje bi trebale pomoći.
– Svako utvrđeno kršenje namjenskog trošenja treba rezultirati gubitkom socijalne pomoći. Fokus je veća kontrola i kažnjavanje, umjesto da rade na osposobljavanju Roma da pametnije troše novac. Ova mjera bi mogla uskratiti socijalnu pomoć mnogim Romima kojima novac svakako treba. Ne živimo u policijskoj državi i ne trebamo nametljiv nadzor nad svakom odlukom koju donesemo. Živimo u pravnoj državi gdje je socijalna pomoć pravo, a ne privilegij – ističe. Ne sviđaju mu se ni planovi o zaustavljanju neplaniranog širenja romskih naselja jer je to, drži, samo manifestacija fobije prema povećanju romske populacije. Mjere su, uglavnom, represivne i neravnomjerne, tvrdi.
– Politička represija je čin državnih institucija koje koriste položaj moći i zakone da kontroliraju manjinski narod iz političkih razloga, a to često rezultira ograničavanjem ili sprečavanjem te manjine da sudjeluje u ekonomskom, političkom ili društvenom životu, smanjujući na taj način njezin položaj među sugrađanima. Institucije ne bi trebale platformirati pojedince ili grupe koje su imale negativna iskustva s Romima, koje imaju duboko ukorijenjene predrasude prema Romima, koje ne poštuju legitimitet romskog vijeća ili kojima je osobna agenda kažnjavanje Roma. Dok je u pitanju rješavanje romskih problema, institucije bi trebale reflektirati interese većine Roma i uzeti u obzir dovoljno širok opseg perspektiva i racionalnih, nepristranih mišljenja – napominje. Ne poriče da ima problema poput ilegalnog oružja, krađa na dvorištima, antisocijalnog ponašanja, zloupotrebe novca, ovisnosti o kockanju, drogama i alkoholu…
– Ali, često se ignorira da je uzrok svih tih problema zapravo siromaštvo i isključenost. Ako u mjerama za Rome ignoriramo korijene problema, nikako nećemo moći dugoročno ukloniti nepoželjne simptome na koje se rutinski fokusiramo. Također, rijetko se ili nikad ne spominje da se stanje sigurnosti u Hrvatskoj pogoršalo i za Rome. I mi Romi trebamo istu, ako ne i višu zaštitu i potporu nego prije – kaže Ignac, čiji stavovi nailaze na kritike u Međimurju, no on od njih ne odustaje. U većini slučajeva donositelji odluka o Romima svjesno su ili nesvjesno, smatra, pristrani zbog duboko ukorijenjenih društvenih predrasuda, što onda negativno utječe na njihovu sposobnost korištenja racionalnog mišljenja pri odlučivanju.
– To je postalo najvidljivije u političkoj atmosferi toksičnog nacionalizma i ksenofobije u hrvatskim regijama nastanjenim nacionalnim manjinama. Nekoliko negativnih iskustava s Romima je dovoljno da se stvori dugotrajna negativna slika o svim Romima i kronično nepovjerenje između Roma i Hrvata. Mnogi pristrani mediji i donositelji odluka koriste i taktike širenja iracionalnog straha i nepovjerenja ili manipulativne taktike zbunjivanja koje stvaraju kontraretoriku u kojoj se preokreće uloga žrtve. Smatraju nas kriminalcima, parazitima ili teretom naroda zbog čega nas ogorčena većina želi kolektivno kazniti ili maknuti iz Međimurja. Ovakav narativ je varav i štetan za status Roma u Hrvatskoj, ali i za osobnu percepciju romskih pojedinaca. Ono što najviše razočarava je pasivna uloga svih sudionika i njihova nevoljkost interveniranja. Lokalna samouprava u Međimurju i hrvatske institucije koje se bave Romima trebale bi javno osuditi i imati čvršći stav protiv diskriminatornih retorika i politika. Umjesto toga mnoge institucije su pasivne i odluče ignorirati problem – navodi Ignac i dodaje da “huškačka atmosfera preko noći nevine pretvara u državne neprijatelje”. Što on vidi kao rješenje?
Međunarodni pritisak
Prvo, treba priznati i preuzeti dio odgovornosti za rastući problem duboko ukorijenjenih predrasuda protiv Roma koji vode do diskriminacije i zanemarivanja romskih interesa na sistemskoj, odnosno institucionalnoj razini. Treba, nastavlja, poticati institucije da više surađuju s Romima, da postanu ambasadori romskih interesa i preuzimaju aktivniju ulogu te glasnije i češće osuđuju diskriminaciju Roma u društvu. Treba, predlaže, poštovati legitimitet demokratski izabranog vijeća Roma.
– Institucije i mediji moraju biti oprezniji pri suradnji i platformiranju samoproglašenih romskih predstavnika ili ekstremnih nacionalističkih grupa koje imaju predrasude prema Romima. Tretirajte Rome koji krše zakon na individualnoj, a ne na kolektivnoj razini, i to sa svrhom rehabilitacije, a ne kažnjavanja – nabraja Ignac koji smatra da bi bilo dobro kreirati i financijski fond za iskorjenjivanje siromaštva, podizanje životnog standarda, razvoj romskog gospodarstva i socioekonomskih sloboda za Rome, ojačati romski kapacitet i ujediniti Rome u romskom “leadershipu”, poticati širu romsku populaciju na demokratsku suradnju i participaciju u donošenju odluka i tome slično.
– Poseban naglasak treba staviti na angažiranje i političko aktiviranje obrazovane romske mladeži i stvarati civilno društvo za praćenje i ocjenjivanje koje bi prijavilo bilo kakvo odstupanje od nacionalne strategije za inkluziju Roma, ali i slučajeve korupcije i pogrešnog upravljanja romskim sredstvima – napominje Ignac i dodaje da je to što govori ujedno i stav Vijeća romske nacionalne manjine Međimurske županije koji je uputio nadležnim institucijama.
Romi u Međimurje u većem broju stižu nakon ukidanja ropstva na području današnje Rumunjske 1855. i 1856, kad se na područje Međimurja i Podravine doseljavaju “koritari”. Međimurski Romi katoličke su vjeroispovijesti, pa se tako u župnim knjigama Male Subotice prvi Rom spominje 1. rujna 1865. Prostorno su odvojeni od većinskog hrvatskog stanovništva, što generira jedan od ključnih problema u obrazovanju – nepoznavanje hrvatskog jezika. Roditelji s djecom kod kuće razgovaraju bajaško-rumunjskim i “romani chibom”, pa kad prvašići sjednu u školske klupe, teško svladavaju gradivo na hrvatskom jeziku. U Područnoj školi Držimurec-Strelec, u koju dolaze djeca iz najozloglašenijeg romskog naselja, Piškorovca, kažu da se posljednjih desetak godina znatno smanjio broj neopravdanih izostanaka i odustajanja od školovanja.
– Polaznost je znatno poboljšana, pogotovo nakon što je županija uvela besplatni autobusni prijevoz. Ima, naravno, povremenih izostanaka. Više od 90 posto roditelja uspjeli smo radionicama i informiranjem potaknuti da shvate da je škola obvezna, ne samo za djecu, nego i za njih, i da se i oni moraju aktivnije uključiti. Prije desetak godina roditelje nismo vidjeli cijelo polugodište, nisu opravdavali izostanke djece na vrijeme, nisu znali ni sami zašto dijete nije došlo na nastavu. Kao škola prilagođavamo se situaciji, ono što je u našoj moći to i napravimo, pokušavajući izvući maksimum. Potičemo ih da nose knjige i pribor na nastavu, printamo im i kopiramo materijale. Da mi kao učitelji nismo toliko uporni, bilo bi svima teže. Imamo produženi boravak, dopunsku nastavu hrvatskog jezika i predškolu – pojašnjava učitelj Tomislav Podgorelec. Nepoznavanje hrvatskog jezika bi se, smatra, moglo riješiti produljenjem predškole na dvije do tri godine. Higijena, socijalne vještine i socijalizacija rješavaju se u hodu, no jezična barijera je i dalje teško premostiva.
