OVO PISMO SRBINA IZ AMERIKE MORATE DA PROČITATE: Ovako zaista izgleda život u inostranstvu

Nebojša Radović već godinama živi u San Francisku. Mnogi koji su ostali u Srbiji mu zavide, a on je odlučio da odgovori na sva pitanja znatiželjnika u jednom tekstu u kom prikazuje da stvarnost “preko” nije baš tako divna kako svi misle.

Nebojšin tekst je izazvao veliki broj pozitivnih komentara, a evo njegovog sadržaja:

“Kako otići je najčešće pitanje koje dobijam od kako sam otišao u Ameriku. Tužno je što je tako, ali i nekako razumljivo. Odlasci kod nas nisu nova stvar i svi imamo tog nekog prijatelja/rođaka koji se otisnuo na put. A, kada pogledate na stvari malo sa strane, shvatite da je to sve posljedica straha, previše loših vijesti koje se, po pravilu, mnogo brže i više šire od onih dobrih, nedostatka ideja da se nešto uradi i, na sve to – izgaranja da se nađe jedno, univerzalno rješenje koje će riješiti sve i kojim će se pobjeći od svega. Međutim, da li je zaista emigracija to rješenje?

Problem sa tekstovima koji pokušavaju da daju odgovor na ovo pitanje je u tome što su ili jako ispunjeni gorčinom i razočaranošću, ili čak idu u drugu krajnost i trivijalizuju problematiku time što svode sve na nedostajanje porodice i prijatelja, i čestu usamljenost. Jedan od ovih drugih me je i motivisao da malo dublje razmislim o svemu onome što je meni bilo dobro i loše kod odlaska, ali i popričam sa puno drugih o njihovim iskustvima i skrojim u vidu teksta. Zaključaka ima puno, ali među njima i nema toga da je odlazak savršeno rješenje.

Početak i neznanje

Život na strani se svodi na klackalicu. U početku ste oduševljeni novim, ušuškani neznanjem i zavaljeni u udobnosti eskapizma. Onda kada ta faza novog prođe i nova sredina postane dom, krenu slični izazovi kao i prije, samo mnogo dalje od kuće i u kontekstu u kom niste odrasli. Razočarate se, ali vas i vreme promjeni, a prvo vraćanje nazad podsjeti na to da vi više ne pripadate ni tamo ni ovde. Izgubljeni ste u međuprostoru ali vam svi kažu da je život na strani jedino rješenje , i odlučite da je možda ipak bolje ostati tamo iako se nikada potpunosti ne pomirite sa tim.

Zauvijek stranac

Ovo nepomirenje potiče od toga što ste vi zauvijek stranac tamo u nekoj zemlji. Tamo vas niko ne čeka. I gradite sve od nule. Nema ulica u kojima ste se igrali i komšija koji vas spontano pozdrave pogledom. Sve počinje od nule. A nula je mnogima puno dalje od onoga što su oni spremni da iskoračaju.

Ignorisanje kompleksnosti društvene integracija i koliko je teško uklopiti se u društvo u kome niste odrasli je i osnovni nedostatak većine tekstova o emigraciji. Od običnih konverzacija, do bontona i navika koje su jednostavno drugačije i sve to posuto slatkim akcentom koji stavlja do znanja da niste odatle. To stvara jedan osjećaj nelagodnosti koji, poput kamena u cipeli, uvijek vučete sa sobom. Vi možete na kamen da se naviknete ali vam nikada neće biti ugodno. Odavde i potreba naših ljudi da se u inostranstvu drže zajedno. Ne toliko zbog jezika, vegete i plazme koliko zbog sličnih kulturoloških navika koje teško mjenjate. Pričao sam već o individualnoj prirodi američke kulture, nasuprot evropskoj koja je više okrenuta ka zajednici. Jedni idu u teretanu i gledaju Netflix, drugi igraju fudbal i ispijaju kafe. Ljudi djeluju hladno, nedruželjubivi su, misle samo o novcu… To nije zbog toga što je to pogrešno, već zato što je to kontekst na koji niste navikli. Isto se dešava i sa njima kada dođu kod nas. Prilagođavanje zahtjeva mnogo komprimisa i nivo fleksibilnosti i socijalne inteligencije koji malo ljudi poseduje te odavdje usamljenost i nostalgija.

Stalno preispitivanje

Ubrzo provedete dovoljno vremena da uživanje u tome što ste dio srednje klase postane svakodnevnica. Imate dobar posao, kupili ste auto koji ste dugo želeli i iznajmili kuću sa velikim dvorištem, ali tu negdje i sve staje. Vi se podignete na viši standard, imate više novca i sve o čemu ste sanjali ali su oni problemi sa početka i dalje tu. Bijeg maskira problem, ali ga i ne rješava. U tom trenutku dovodite u pitanje i dolazak jer ono za čime ste žudjeli nije nužno donijelo ono što želite, a nostalgija učini da ono čega ste se odrekli vrijedi mnogo, mnogo više od toga. Ovdje kreću misli o povratku, tom konceptu koji od kuće djeluje nemoguće, ali negde tamo na strani on je rješenje koje jedino ima smisla.

Potreba za višim ciljem

Zbog ovoga odlazak radi odlaska nije rješenje. Ako odlazite sa Balkana nezadovoljni životom i svime što se dešava, vjerovatno ćete završiti nezadovoljniji tamo negdje daleko. Kontekst će biti izmjenjen, i osnovni egzistencijalni problemi rješeni, ali svi oni problemi koje nosite duboko u sebi će postati samo još gori. Zbog toga je neophodno da postoji viši cilj vašeg odlaska, a ne samo želja da tamo negdje perete sudove i od toga živite. Potrebno je da imate ideju koja će vas voditi tokom svih tih teških trenutaka.

Jedna od tih ideja je da je odlazak zapravo borba za generaciju koja dolazi poslije vas. Kažu da je druga generacija ta koja uživa sve benefite nove sredine. Oni odrastaju i formiraju se u istoj, nemaju slatki akcenat koji donose iz daleka i spremni su da iskoriste to gdje jesu za svoje dobro. Oni nemaju problem društvene integracije koji vas sputava, već vide samo prilike (koje mogu biti i dobre i loše). Ovo je plemenit poduhvat ali vrlo često i prevelika žrtva za nešto što se za 15 ili 20 godina možda neće ni desiti.

Druga ideja je karijera. Objektivno postoje limiti onoga što profesionalno možete uraditi na Balkanu, ako niste u IT svijetu i nije bitno gdje se nalazite. 10 ljudi iz mog odjeljenja u osnovnoj školi je sada van zemlje. Oni su doktori nauka, bave se enkripcijom, izgradnjom proizvodnih postrojenja i dizajnom čipova i za njih nema puno mjesta u Srbiji. Oni prolaze kroz sve ove probleme ali su i pozivom uslovljeni da budu tamo gdje jesu i nemaju puno izbora. Međutim, ljudima koji su na ovom nivou, karijera i jeste više cilj jer su željni dokazivanja i onda im profesija daje viziju koji ih održava tu gdje jesu.”

Izvor: telegraf.rs