Iz ugla jedne Beograđanke: Zašto mi je bivši dečko i dalje najvažniji muškarac u životu
Prava ljubav je čudna – ona mijenja oblik, formu, nekada je burna, nekada tiha, nekada se ne uklapa ni u jedan poznat šablon, možda je niko ne shvata niti razumije, možda se u njoj ‘gube’ i čak akteri iste, ali jedna stvar u vezi prave ljubavi je sigurna – ona nikada ne prestaje.
Ako bi me neko pitao koja je najvažnija muška osoba u mom životu, sigurno ne bih rekla “tata”. Ali ni brat, ni deda, stric, teča ili najbolji drug… To je moj bivši dečko.
On je moj vječni prijatelj, moja bezrezervna podrška, moja konstanta, moj oslonac i rame za plakanje, neko ko je bio tu kada je bilo najljepše, ali i kada je bilo najteže. A, iznad svega on je čovjek kome se neprestano divim. Jedini muškarac kome mogu da “prišijem” epitet izuzetan.
Tokom života srela sam nekolicinu izuzetnih žena, ali nikada nisam upoznala ili čula za izuzetnog muškarca – onog koji je i lijep, uspješan, sposoban, perspektivan, zdrav, čvrst, pametan, duhovit, zabavan i plemenit. A, onda sam imala tu sreću da sa takvim dijelim život, radosti i tuge tokom nekoliko godina. To je najdragoceniji dar koji sam od Boga dobila.
Kada bih imala pravo na jednu želju, bila bi to prosta želja – da tog čovjeka ponovo zavolim kao partnera. Ne znam kako ili zašto, ali ljubav umije da bude “prokleta” stvar – tako se i naša zvanično “okončala”. Ali, nikada nije prestala… Promjenila je formu i “vrstu”, ali da li je to uopšte bitno sve dok traje?
Ljubav u praksi prečesto komplikujemo, ali smo je u teoriji sveli na veoma ograničena poimanja. A, upravo je suprotno – ljubav uglavnom teče veoma jednostavno, ali ju je veoma teško podjeliti na svega nekoliko vrsti odnosa. Ljubav može da se pojavi u bezgranično mnogo verzija, i sve dok traje, postoji i u vama “budi” lijepe emocije, nije bitno što možda niko ne razumije tu ljubav. Čak ni vi sami… Ali ako je tu i ima je, vaša je dužnost da je njegujete.
Zato smo nas dvoje ostali prijatelji – to je riječ kojom srpski jezik opisuje naš odnos. U realnosti mi smo mnogo više od toga, ali opet smo manje od partnera. Ne, ne vodimo ljubav zajedno, ako vam je to bila prva asocijacija. Ali se mnogo grlimo, ručamo zajedno, pijemo kafu zajedno, šetamo zajedno, smijemo se zajedno, nekad i plačemo, vjerujemo jedno drugom, pomažemo jedno drugom i uvijek, ali baš uvijek znamo da smo tu jedno za drugo. Kada sija najjače sunce ili pada olujna kiša, uvijek imam gdje da se sklonim.
Ljudi uglavnom razumiju, teško im je da shvate ili prihvate ovakvu vrstu odnosa – on se ne uklapa u naše ograničene definicije o ljubavi. Ali, ja nikada neću razumjeti one koji mogu da potpuno izbace iz života one kojima su nekada najviše vjerovali, u koje su se kleli, za koje su disali, sa kojima su dijelili svoju dušu i tijelo?
Znam da naš odnos neće zauvijek ostati isti – doći će novi partneri i neke nove odanosti moraće da “istjeraju” stare. No, isto tako znam da ću zauvijek voljeti ovog čoveka, da ću zauvijek vjerovati u njega, da ću zauvijek biti ponosna na njegove uspjehe i dostignuća, da nikada neće proći dan da mu ne uputim bar jednu dobru želju i misao. Zato što je zaslužio i zato što je danas toliko malo izuzetnih ljudi. A, on je jedan od njih.
Ako nekada zaboravi, želim da zna da bih voljela da sam mogla da patim umjesto njega, onda kada sam ga boljela. Žao mi je svakog trenutka kada su ga drugi potcjenili, povredili ili bili nepošteni. Srećna sam kada je srećan i nema mnogo toga na ovoj planeti što može da me obraduje kao kada mi kaže da je prosperirao – na bilo kom planu. Biću najsrećnija onda kada bude svima pokazao koliko vrijedi, ume i zna, i kada ga, ponosna što sam bila veliki dio njegovog puta i rasta, budem gledala na vrhu.
Volim te, izuzetni čovječe, ti jedini znaš kako i koliko.
Izvor: dnevno.rs
