Rođena u 23. tjednu, moja beba pokazuje da su i najmanja bića sposobna za život i dostojna spašavanja
Bila sam u 20. tjednu trudnoće kada smo moj muž i ja dobili vijest da nosim djevojčicu!
Konačno smo mogli početi s odabirom boja zidova dječje sobe, imena, i snovima kakva će biti naša princeza. Vjenčani dvije godine, i zaposleni na stalno, jedva da smo mogli dočekati da naša mala djevojčica stigne.
Nakon tri kratke tjedna, bila sam u teksaškoj bolnici za porod i trudnoću, u kompletnom šoku, jer sam čula riječi svog liječnika “neefikasna maternica” i “moguć gubitak trudnoće”.
Odmah nakon toga su medicinske sestre započele terapiju kako bi ubrzale sazrijevanje bebinih pluća i mozga, te odgodili porod koliko god da je moguće.
Bilo je teško prihvatiti to. Jedva sam došla do polovice trudnoće; hoću li stvarno imati ovu bebu? Ultrazvuk je pokazao da je moja beba težila manje od 600 grama. Ipak, postojala je nada. Trebao me je pregledati specijalist sljedećeg jutra i procijeniti može li držati grlić moje maternice zatvorenim ili ne. Iako su šanse bile male, uhvatili smo se za tu nadu, i molili se svakim dijelom vjere koju smo imali!
Nakon užasno duge noći, specijalist za visoko-rizičnu trudnoću je stigao i rekao vijesti; stvari su od lošeg krenule ka gorem. Ne samo da je moja maternica bila previše tanka da bi bila zatvorena, već sam bila u visokom riziku od infekcije. Rekao je da će preporučiti mom doktoru da mi isprazne maternicu zbog moje osobne sigurnosti.
Ono čega sam se najviše plašila je sada postalo stvarnost. Ali riječi “isprazniti maternicu” su me zbunile. Hoće li tek tako u potpunosti odustati od života moje bebe? Zar nije postojalo nešto što su mogli napraviti? Srce mi je potonulo i pala sam u muževo naručje u potpunoj agoniji.
Odjednom se medicinska sestra trčeći vratila u našu sobu – specijalist je pogriješio.
Nije vidio da sam tog dana bila 23. tjedana trudna, a ne 22. Zakonski, sada su bili u obvezi da učine sve što je u njihovoj moći da spase bebu. Međutim, vrlo cinično nas je upozorio da to nije fetus sposoban za život, i da su šanse da preživi vrlo male.
U tom trenutku, zaista nam nije bilo bitno što drugi govore – jedan dan je spasio život naše bebe. Znali smo da ništa i nitko drugi osim Boga nije mogao tako urediti, i bili smo ispunjeni s još većom vjerom nego prije nastaviti molimo za ŽIVOT ovog djeteta.
Ne samo to, već smo i tjednima ranije kroz molitvu odabrali ime za nju: Ava Joy. Hebrejsko ime riječi Ava je život.
Tako snažno smo osjetili da je to bila Božja volja za nju, i tog cijelog dana smo presjedili u bolničkoj sobi, uživajući u radosnoj i umirujućoj Gospodnjoj prisutnosti, objavljujući život nad njom i našom obitelji.
Te noći je na svijet došla Ava Joy: teška 730 grama, i duga 30 cm, prozirno roze kože i plačući. Soba za porod je bila ispunjena radošću, a mi smo imali toliko nade za ono što Gospodin može učiniti. Neonatolog koji je oživio na rođenju je zabilježio da je “energična s dobrom dišnom snagom”. Odmah su je prebacili na neonatalnu intezivnu njegu, gdje je nastavila da se razvija sljedeća četiri mjeseca.
Iako na prvi pogled mala i krhka, naša djevojčica je nas i doktore svakodnevno iznenađivala. Željela je da živi, i borila se svakim dijelom svog bića. Sve bih dala da sam je mogla vratiti unutar sigurnosti maternice, ali je zaista bilo zadivljujuće gledati njezin napredak pred našim očima.
Doslovno smo promatrali kako joj se koža formira, kako joj se oči po prvi put otvaraju, i vidjeli smo kako se pojavljuje njena snažna i odlučna ličnost dok je šutirala i udarala sestre kada su je trebale bosti. Divili smo se njenim savršeno oblikovanim prstima, ušima i nosu.
Bila je cjelovito ljudsko biće, samo manja od svega što smo ikad vidjeli. Četiri mjeseca kasnije, Ava Joy je došla kući s nama kao potpuno zdrava beba s blažim oblikom povraćanja.
Kada razmišljam o trenutnoj debati u Washingtonu o postupku Zaštite nerođene djece – koji zabranjuje abortus nakon 20 tjedna razvitka bebe – sve što mogu vidjeti je slika Ave Joy u 23. tjednu, ili u još mlađoj dobi, kako je nasilno vade iz sigurnosti i zaštite moje maternice. Znala sam da će se boriti za život, baš kao što sam to i gledala svakog dana u inkubatoru.
Radi se tome da Ava Joy nije postala ljudsko biće preko noći kada je ušla u 23. tjedan života. Ljudi su samo odabrali da priznaju da je ona živa u tom trenutku. Ove bebe žele živjeti, i potrebni su im ljudi koji će se boriti za njih kada im nije data ta prilika.
Izvor: novizivot.net
