Pismo bijesnog Beograđanina djevojci kojoj se gade muškarci bez para!

Ona ima ‘super posao, ok platu za naše uslove, nekoliko super drugarica, mnogo firmirane odjeće i prilično nesrećan ljubavni život jer su muškarci nesnađeni i smiješni’, ja ne mogu to isto da kažem, ali zadovoljan sam svojim životom i ne bih ga mijenjao za takve kao što si ti. Evo i zašto.

Iz prvih redova njenog teksta saznajem da je rođena Beograđanka koja je završila prava, radi kao advokat u samom centru. Voli što zbog posla mora da se sređuje i što joj on omogućava da živi na visokoj nozi.

Vikendom voli da sjedi u kafićima u kojima sjede gradske face kako bi “bila viđena” i pije najskuplje koktele. Ali uprkos svemu ovome, nije srećna, nedostaje joj ljubav.

Skoro da počinjem da se saosjećam, ali onda me baca pod hladan tuš.

Nije problem u njoj, problem je u muškarcima jer su smiješni. Pogotovo oni koji nemaju para, oblače se na buvljaku i ponašaju se kao kavaljeri. Njoj nije problem da ih ponizi i traži da je odvedu u najskuplji restoran i gleda kako se znoje pred računom.

I još se pita zašto je sama. U šoku sam.

Kako smije da se usudi da kaže da su muškarci smiješni ako daju sve od sebe da je usreće – samo da bi na kraju bili žrtva ogromnog ega i njene potrebe da pokaže da je na kraju dana bolja od njih – jer nemaju novac.

Zašto bi bilo ko želio da bude sa takvom djevojkom? Zašto bi ijedan muškarac želio da trpi ponižavanje i život koji se vrti samo oko para i jedino njima vrijednuje?

Takva osoba ne zaslužuje ljubav jer ne zna kako ona izgleda i nikada je neće prepoznati jer ona uglavnom ne sjedi u markiranoj odjeći u skupom restoranu.

Ljubav nije finansijska transakcija. U ljubav ulazimo zbog emocija, a ne krajnje računice. Naravno, lijepo je imati novac, ali on nikako ne bi trebalo da bude uslov ili odlučujući faktor.

I ja trenutno imam lijep posao, svoj stan i pristojne uslove za život.

Tokom života bio sam u vezi sa djevojkama koje su zarađivale više od mene, ali i znatno manje. I to mi nikada nije bio problem. Želio sam sve što imam da podjelim sa njima, želio sam da budu srećne jer su one mene činile srećnim.

Kada ja nisam imao, pomagale su mi. Kada one nisu imale, pomagao sam im. Nikada nisam ni pomislio da ljubav vrednujem novcem, niti da je njime uslovljavam.

Bilo je trenutaka kada ga je bilo puno, ali i trenutaka kada su nas opsjedali računi. I dalje smo se voljeli, zapravo, nestašica novca činila je tu ljubav još jačom. Nikada mi nije bilo ni na kraj pameti da ostavim djevojku samo zato što je bez novca, ili posla, već sam se trudio da joj pomognem. U tim trenucima nismo trošili moj novac, već naš.

I sve te djevojke sam vodio u restoran na prvi pravi sastanak, obučen onako kako ja smatram da je pristojno. Možda sam imao sreće, ali nijedna nije gledala da li su stvari na meni sa buvljaka, niti pokušavala da me ojadi birajući najskuplje stvari sa menija. Valjda zato što su uživale u mom društvu i razgovorima koji su bez prekida umjeli da traju satima. U suprotnom ne vjerujem da bi bilo drugog izlaska.

Nisam balkanski mačo, poput tipova sa kojima izlazi djevojka koja stoji iza ovog teksta, i ne vrijednujem ljude po primanjima ili imovini. Ne tražim da mi djevojka parira, već da budemo ravnopravni i zajedno gradimo savršen život i prolazimo kroz dobro i loše.

Ljubav se ne prodaje i ne može da se kupi. Možda neke djevojke jednostavno nemaju sreće u ljubavi jer je traže na pogrešnim mjestima, možda čak i na pogrešan način.

Mogu samo da joj poželim da pronađe muškarca koji će je voljeti i poštovati zbog nje same, a ne zbog novca ili statusa. I da, takvi zaista postoje, čak i u Srbiji.

Izvor: 24sata